Ušumovićev kratki prikaz romana:

Karakašov autobiografski roman Sjajno mjesto za nesreću priča nam o njegovoj neuspjeloj spisateljskoj karijeri u Parizu, ne bez autoironičnih mistifikacija. Roman je, međutim, koncipiran tako da već i ova naoko jednostavna tvrdnja promašuje, budući da se ta „karijeristička“ linija razvija u suprotnom smjeru od vremena u kojem se radnja zbiva: već na početku glavni junak ne samo što ima završen istoimeni roman Sjajno mjesto za nesreću, nego u Pariz stiže s francuskim prijevodom tog romana, odnosno sa svojom tadašnjom djevojkom Moranom koja je taj roman prevela! Na paradoksalan način, vrijeme pisanja ovdje je smješteno prije vremena radnje. Ovo poigravanje s čitateljevom „logikom“ provedeno je do kraja romana, gdje se pisac vraća “racionalnom” slijedu:

Kada se vratim u Hrvatsku, napisat ću roman o Parizu. Počeo sam razvijati plan pisanja. Bit će to roman o piscu iz male, nepoznate zemlje, poznatom u svojoj maloj zemlji, koji dolazi u Pariz da bi postao planetarno slavan pisac…

Sve je ovo, pa i po mjestu koje zauzima u romanu, sporedno. Roman se sastoji od niza brutalno-duhovitih imigrantskih anegdota kroz koje pratimo polaganu integraciju glavnog junaka u francusko društvo. Naš pisac od uličnog crtača karikatura, postaje perspektivan student francuskog jezika na Novoj Sorboni, a iz stančića sa zaštopanim odvodom fekalija koji je dijelio s Bugarima, Srbima, Rusima i Rumunjima, seli se zajedno sa svojom novom djevojkom Hadami (tuniškog porijekla) u „prozračan i čist“ stan od sedamdeset kvadrata (u čijem klozetu ima vode!). I tu je početak naglog kraja: u nekoliko mjeseci izbacuju ga s fakulteta zbog prepisivanja na ispitu, uhićuju ga zbog nedostatnih osobnih dokumenata, zatvaraju u podzemni zatvor, a zatim deportiraju iz Francuske.

Žestinu niza efektnih dijaloških sekvenci s imigrantskog dna pojačavaju seksualni izleti i pustolovine glavnog junaka. Sjajno mjesto za nesreću čita se u jednom dahu i uvodi hrvatsku književnost na mala vrata u aktualnu svjetsku književnost; točno na ona kroz koja je junak ove knjige izguran. (Neven)

Pariz kao nadahnuće za pisanje – to zvuči barem malo pretenciozno, jer ta vrst inspiracije “mučila” je mnoge, pa i hrvatske pisce. No, četvrta prozna knjiga Damira Karakaša “Sjajno mjesto za nesreću”, premda jest na neki način i roman o Parizu, nema veze s pretencioznošću. Ovaj je roman najkompleksnije je i najdorađenije što je Karakaš do sada napisao. Jagna Pogačnik, Jutarnji list

Reč je o romanu-antiturističkom bedekeru kojim dominira strategija impulsivne iskrenosti i štivu koje drži pažnju i onda kad slika limitirani život kao uhodano ponavljanje. Saša Ćirić, Novosti

Damir Karakaš s puno simpatija, gotovo s nekom čudnom ljubavlju piše o životu kakvog možemo očekivati i na našim vratima za koju godinicu, kad i amo, u perspektivnu evropsku zemlju blagostanja, željenu turističku destinaciju kakva je nekad bila i predziđe zapadne civilizacije krenu dolaziti nesretnici iz azijskih –istana ili hrpimice nahrupe Kinezi. Konačno, nakon Like, Karakaš nam je potpuno avangardno otkrio Evropu i budućnost koja nas čeka u njoj. Božidar Pavlović, www.booksa.hr